Sažetak: Definirati arhitekturu čini se teškim, a često i uzaludnim poslom. Unatoč tome, ne smijemo odustati od njezinog ustrajnog objašnjavanja i novog razumijevanja. Danas, kad je arhitektura silovito zakoračila u medijski prostor, a onda se i sama promovirala u autentični komunikacijski medij, govoriti o arhitekturi jednako je važno kao i govoriti arhitekturom. U ovoj prigodi, otvaramo razgovor o arhitekturi kroz diskurs hrvatske nacionalne kulture, njezine povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Pitamo se, može li ta mala ali osebujna kultura, čiju ključnu sastavnicu čine upravo baštinjene urbanističke i arhitektonske vrijednosti, a nadasve zadivljujuća kultura krajolika, najprije uspješno premostiti provaliju diskontinuiteta, a potom i odoljeti osmotskom tlaku globalizma i kulturnog imperijalizma. Kako se boriti za kulturni, pa tako i za arhitektonski identitet u vremenu komunikacijske revolucije koja je proizvela planetarnu prostorno-vremensku konvergenciju, ili, kako se to kaže, ”sažimanje Svijeta„, i privid o njegovom svakodnevnom ”smanjenju”. Ovim razmatranjem želi se pronaći odgovor na pitanje ima li ikakvog smisla opirati se neumitnom civilizacijskom zbliženju i poistovjećenju? Možemo li, i smijemo li, unatoč svemu, tvrdokorno ustrajati na vlastitom kulturnom identitetu, pogotovo onom koji bi mogla, ili morala, nositi i promicati arhitektura?

Ključne riječi: arhitektura, arhitektonski jezik, komunikacija, kontinuitet, kontekst, kulturni identitet

PDF Cijeli rad (HR verzija)

PDF Cijeli rad (EN verzija)